Teorijsko-pravna i pozitivnopravna evaluacija normativnog okvira ugovora o osiguranju

Ugovor o osiguranju je jedan od najzastupljenijih ugovora u gospodarskom poslovanju s obzirom na broj korisnika usluga osiguranja i značaj djelatnosti osiguranja na financijskom tržištu. U radu se istražuje priroda normi ugovora o osiguranju i načelo autonomije volje s aspekta teorije prava. Polazeći od gospodarskoga značaja ugovora o osiguranju, analizira se prikladnost normi Zakona o obveznim odnosima, same definicije ugovora o osiguranju te načina njegova sklapanja. Primjenom usporedno-pravne metode istražuju se najbolji modeli normiranja ugovora o osiguranju te se iznose određene pretpostavke daljnjeg razvoja ugovornog prava osiguranja. Na razini Europske unije ovu materiju reguliraju soft law izvori te ne postoji sistematizirano definiranje ugovora o osiguranju i njegova sadržaja iz čega se može zaključiti da europski zakonodavac daje prioritet domaćem pravu u normiranju. U posljednje vrijeme djelatnost osiguranja predstavlja jedno od najbrže rastućih gospodarskih područja pa bi strogo normativno reguliranje djelovalo kontraproduktivno sa stajališta interesa zajednice kao cjeline. Drugim riječima, u ovom području nužno je postići delikatnu ravnotežu između opravdanog interesa zaštite slabije ugovorne stranke i poticajnog regulatornog okvira za razvoj osiguranja u eri digitalne ekspanzije. Zbog velikog gospodarskog značaja i zastupljenosti, pravna tehnika normiranja ugovora o osiguranju trebala bi biti jasna, logična, precizna, nedvojbena i sveobuhvatna kako bi norme mogle biti razumljive ne samo pravnicima, nego i širem krugu mogućih stranaka i potpisnika ovoga ugovora. Rješenje se može naći u posebnom normiranju ugovora o osiguranju u okviru tzv. model law propisa ili u dodatnom reguliranju ugovora o osiguranju preko važećih lex specialis propisa kako bi se riješio problem nedorečenosti ili neprilagođenosti postojećih normi. Ključne riječi: pravna priroda normi, autonomija volje, ugovor o osiguranju, uvjeti osiguranja, Zakon o obveznim odnosima