Ponavljanje kaznenog postupka na temelju novih dokaza: studije slučaja iz federacije Bosne i Hercegovine i Nizozemske te standardi europskog suda za ljudska prava

Ovaj rad analizira institut ponavljanja kaznenog postupka na temelju novih dokaza kao izvanredni mehanizam korekcije pravomoćnih presuda. Polazeći od dva odabrana slučaja iz sudske prakse Federacije Bosne i Hercegovine i Nizozemske, rad prikazuje dokazne situacije u kojima su sudovi u ranijem postupku odlučujuću težinu pridali svjedočkim iskazima, uključujući identifikacije svjedoka očevidaca, dok su materijalni dokazi koji su upućivali na alternativnu verziju događaja ostali zanemareni. U radu se ukazuje na razloge zbog kojih iskazi svjedoka, osobito iskazi svjedoka očevidaca, mogu biti pogrešni, osobito u kontekstu identifikacija i sugestivnih okolnosti davanja iskaza. Navedeni problemi razmatraju se u vezi s pojmom tzv. tunelske vizije, koji se koristi kao jedan od mogućih interpretativnih okvira za razumijevanje usmjerenosti istrage i dokazne ocjene na jednu teoriju slučaja. Poseban osvrt, u sažetom obliku, posvećen je relevantnom konvencijskom okviru, osobito članku 4. stavku 2. Protokola br. 7 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, te osnovnim standardima Europskog suda za ljudska prava koji određuju granice ponovnog otvaranja kaznenog postupka u odnosu na načela pravne sigurnosti i zabrane dvostrukog suđenja (ne bis in idem). Ključne riječi: ponavljanje kaznenog postupka; izvanredni pravni lijek; novi dokazi; tunelska vizija; pogrešne osude; Europski sud za ljudska prava