Dostojanstvo i krhkost ljudske osobe

Članak istražuje pojmove ljudskog dostojanstva i ranjivosti kroz personalistički pristup u kontekstu sestrinske skrbi. Cilj je pokazati kako filozofski personalizam može obogatiti sestrinsku praksu i razumijevanje odnosa prema pacijentu kao osobi. Takav okvir može pridonijeti razvoju humanije i etički osjetljivije zdravstvene prakse. Povijest promišljanja o ljudskom dostojanstvu i krhkosti života seže još u antičko doba i proteže se sve do današnjih dana. Čovjek kao osoba ima urođeno dostojanstvo, ali i ranjivost koja se osobito očituje u bolesti i patnji. Personalistički pristup, uz biomedicinski i holistički, naglašava odnos, odgovornost i empatiju, što je u skladu s temeljnim vrijednostima sestrinstva. Personalistička misao može biti koristan vodič suvremenom čovjeku u suočavanju s aktualnim krizama, osobito krizama osobnosti, pomažući mu da ponovno pronađe sebe, svoje dostojanstvo i nutrinu te da se izgradi u autentičnu osobu koja neće biti pasivni promatrač života, nego njegov protagonist. Unatoč svekolikom napretku svijeta, osobni napredak nikada ne smije biti zanemaren ni drugotan. U tome valja prepoznati poticaj personalizma – povratak osobi.