Disfunkcionalnost obitelji i transgeneracijski prijenos traume u <i>Ubij se, tata</i> Monike Herceg i <i>Ostanak</i> Hane Konsa

Estetski odgovori na ekološke, političke, društvene i egzistencijalne krize na makro, ali i mikro razini, oblikuju tematski horizont recentne književne produkcije. Navedeno potvrđuju i tekstovi koji su još potkraj 20. stoljeća anticipirali zaokret prema narativima kolektivne i individualne ranjivosti. Unutar takvog diskursa, obitelj se ni u suvremenoj hrvatskoj drami ne prikazuje kao stabilizacijska jedinica društva, nego kao mikrokozmos krize i mjesto duboko ukorijenjenog nasilja. Obitelj kao utočište u dramama Ubij se, tata Monike Herceg i Ostanak Hane Konsa ne postoji, već je prikazana kao hermetični sustav u kojem trauma i nasilje postaju predmeti nasljeđa. U tim se tekstovima ne traži pomirenje. Umjesto toga prikazuje se nemogućnost nadvladavanja naslijeđenih obrazaca. Obje su drame strukturirane oko likova odrasle djece – kod Herceg je riječ o trojici sinova, dok se kod Konse pojavljuju brat i sestra. Herceg tematizira toksičnu muškost kroz patrijarhalni model nasilnog oca i nemoć sinova pred njegovim autoritetom, dok Konsa dekonstruira majčinstvo prikazujući ženu kao nositeljicu moći i autoritet. Kroz retrospektivne scene i introspektivne monologe propituje se sam temelj roditeljske figure, razotkrivaju se slojevi obiteljske disfunkcionalnosti, rodne rigidnosti i manifestacije nasilja. Polazeći od teorijskih okvira koje su postavili Aleida Assmann, Carsten Gansel, Meera Atkinson, Judith Butler i Cathy Caruth, ovaj rad po prvi puta analizira navedene drame kroz prizmu transgeneracijske traume, rodne normativnosti i disfunkcionalnih obrazaca obiteljskih odnosa. Metodološki pristup temelji se na komparativnoj analizi tematskih, strukturnih i narativnih obilježja.