„Živjeti i pohađati školu u Finskoj ravno je dobitku na lutriji“

Rad kritički propituje kategoriju „imigrantske književnosti“ kako se ona koristi u akademskom i javnom diskursu, predlažući pojam „transnacionalne književnosti“ (Lukić 2014), te, osljanjajući se na kritičku naratologiju rase i bjeline ( Critical Race and Whiteness Narratology ) i uz analizu koncepta rase u nordijskim zemljama, razvija čitanje romana Moja mačka Jugoslavija (2020) Pajtima Statovcija. Pritom se ističe kako evolucija književne scene u protekla dva desetljeća kontekstualizira svrstavanje Statovcijeva romana u okvir finske, a ne „imigrantske književnosti“ (Nissilä 2017). Unatoč toj promjeni paradigme, kategorija „imigrantske književnosti“ i dalje se koristi, iako su u kritičkoj recepciji višekratno istaknuti njezini konceptualni i interpretativni nedostaci (npr. Gokieli 2017; Löytty 2015; Walkowitz 2010). U radu se transnacionalna književnost uvodi kao alternativna kategorija za djela koja uključuju dva ili više nacionalnih konteksta. Transnacionalizam kao fenomen „prekoračivanja granica“ preuzima elemente narativa koji nisu nužno izravno povezani s više nacionalnih država, već se raznoliko manifestiraju ovisno o različitim sociokulturnim okolnostima i normama. To uključuje jezike, kulture, etničke pripadnosti, rase i religije, spol i rod itd. Stoga zaokret prema transnacionalnom u književnosti ne poriče i dalje prisutne nacionalne referentne okvire, premda naglašava transnacionalne veze (Pollari et al. 2015). Pritom se rad odmiče od okvira u kojem se imigranti – i njihovi potomci – pozicioniraju kao Drugi, te se približava shvaćanju migracije kao fenomena koji zahvaća brojne aspekte proživljenih iskustava subjekta i koji ih oblikuje, kao i formalne karakteristike teksta te načine njegova čitanja. U radu se tvrdi da se kod pojedinih imigranata pozicioniranih kao Drugi sve razlike u odnosu na dominantne sociokulturne norme mogu promatrati kao stopljene u subjektovoj rasi kroz djelovanje (Moya and Markus 2010). U nordijskom kontekstu rasa se određuje u odnosu na bjelinu, koja funkcionira kao nevidljiva pozadina prema kojoj se ta razlika procjenjuje (Lundström et al. 2024).