„Duša i obzor tu je samo stijena“

U ovomu se radu analizira pjesma Tina Ujevića „Okamine“ koja je uvrštena u pjesničku zbirku Žedan kamen na studencu (1954). Za cjelokupni je opus Tina Ujevića vrlo karakteristično da se u brojnim što pjesničkim, a što proznim tekstovima pojavljuju u tekst uklopljeni metatekstualni komentari. Pjesma „Okamine“ do sada je u znanstvenim i stručnim radovima posvećenima književnomu opusu Tina Ujevića prošla gotovo nezamijećeno, a čini mi se da ju je moguće analizirati kao izrazito slojevitu lirsku pjesmu o čitanju lirske pjesme. Kao metodološki okvir pri čitanju Ujevićeve pjesme „Okamine“ poslužili su mi književnoteorijski uvidi francuskoga filozofa Mauricea Blanchota, koji je dao poticaj i bitno utjecao na razvoj poststrukturalizma. Analizom se nastojalo ukazati na neobičan dosluh u kojemu stoje Blanchotovi pogledi na čitanje i Ujevićeva pjesma. Cilj mi je bio pokazati kako sama Ujevićeva pjesma upozorava na svoju pjesničku formu, na kretanje unatrag i unaprijed, horizontalno i vertikalno kao nužne preduvjet čitanja, kako sa svojim čitateljima ulazi u rječničke igre i vrlo pomno bira egzotične i arhaične izraze, kako upozorava čitatelja na svoju ispražnjenost od bilo kakva konačna smisla i kako ga zove na „palimpsestno čitanje“ (Genette) koje podrazumijeva čitanje jednoga teksta u složenoj mreži odnosa s drugim tekstovima. U zaključku ističem kako pjesma poziva čitatelja na čitanje unatoč činjenici da mu ni jedno metodološko polazište neće priskrbiti potpuno i jednom za svagda valjano čitanje pjesme.