Zaštita socijalne jezgre ustava država članica Europske unije od snižavanja razine socijalne zaštite pod utjecajem ordoliberalnog usmjerenja europske integracije

Europska unija od svojih je začetaka obilježena idejom integracije kroz tržište, dok su socijalna pitanja ostavljena po strani, formalno prepuštena nadležnosti država članica. Pritom je negativna integracija kroz praksu Suda Europske unije, usmjerenu osiguranju neometanoga funkcioniranja zajedničkoga tržišta, ograničila autonomiju država članica u zaštiti socijalnih prava i vođenju socijalne politike. Naime, interes zaštite zajedničkoga tržišta doveo je do širenja utjecaja Unije izvan okvira predviđenih Osnivačkim ugovorima, te je došlo do prelijevanja europskih interesa i na druga područja, poput socijalnih, ali ovoga puta u kontekstu uklanjanja socijalnih prepreka daljnjoj integraciji kroz tržište. U tom je kontekstu pitanje odnosa ustavnih poredaka država članica i europske nadnacionalne integracije razmatrano, između ostalog, i u svjetlu sukoba između socijalnih zahtjeva proizišlih iz Ustava Republike Hrvatske, s jedne, i primata ordoliberalnog tržišta Europske unije, s druge strane. U takvim okolnostima, zamisliva su tri pravca razvoja odnosa socijalne ukorijenjenosti pravnih poredaka država članica i ordoliberalnog usmjerenja europske integracije (a koji se pritom međusobno ne isključuju, ali nisu niti potpunoma komplementarni). Riječ je o mogućnosti (a) aktivnijeg angažiranja ustavnog identiteta od strane najviših nacionalnih (ustavnih) sudišta, a nasuprot ordoliberalnom usmjerenju prakse Suda Europske unije, (b) snaženja političkoga procesa odlučivanja o socijalnim pitanjima na (prvenstveno) nacionalnoj i (podredno) europskoj razini, te (c) šireg tumačenja socijalnih odredbi Osnivačkih ugovora od strane europskih institucija.