Čakavsko-štokavske osobitosti odlomaka Hrabrićeve knjižice zaklinjanja

Glavni dio glagoljske knjižice različitih zaklinjanja protiv nevremena, koja se čuva u Arhivu HAZU (sign. VII 21), zapisao je Mate Hrabrić koncem 18. stoljeća i već je prepoznato kako se u njoj baška cakavica s jedne strane prepliće s elementima hrvatskoga crkvenoslavenskoga književnoga jezika, a s druge strane s elementima štokavskoga književnoga jezika, zbog kojih je kao predložak obrednih odlomaka knjižice pretpostavljen neki od štokavskih tekstova rimskoga rituala (Štefanić upućuje na Kašićev tekst). U ovom se radu uspoređuju tekstovi iz te glagoljske rukopisne knjižice s podudarnim odlomcima iz Rituala rimskog (1640.) Bartola Kašića te s odlomcima zaklinjanja iz Pištola i evanđelja Ivana Bandulavića (izdanje iz 1699.) i s odlomcima zaklinjanja koje je u svojoj knjizi Blagosov od polja objavio Josip Banovac (1767.). Iz usporedbe tekstova vidljivi su postupci preuzimanja, ali i različitih prilagodbi štokavskih jezičnih osobitosti u glagoljaškom tekstu, i to u razlikovnim fonološkim i gramatičkim kategorijama kao što su nastavci l-participa muškoga roda, refleksi jata, jotacija, množinski nastavci padeža, tvorbeni formanti te određene sintaktičke pojave. Zapažanja potvrđuju nepouzdanost književnoga teksta kao izvora u rekonstrukciji slike organskoga idioma zapisivača. Ujedno se, prateći smjerove širenja tekstova, ocrtavaju obrisi izgradnje književnoga jezika izrazito tolerantna prema višenarječnosti.