Bolji život / La miglior vita

U romanu Bolji život Fulvio Tomizza zapisao je rečenicu koju izgovara književni lik, crkvenjakov sin, u fikcionalnom istarskom selu Radovani, a to je spoznaja da svaki put, s odlaskom svakog čovjeka, umire i svijet, drevni svijet istarskoga ruralnog mikrokozmosa sa svojim simbolima: maslinom, lozom, crvenom zemljom. Taj roman pripada i talijanskoj i hrvatskoj književnosti, što je inače gotovo nemoguće, a dokazuje to izvrsno motiviran prijedlog pulskog metodičara Marka Ljubešića (Ljubešić 2011) da se roman Bolji život uvrsti u nastavu istarske zavičajne književnosti jer u korelacijskom međupredmetnom sustavu obuhvaća hrvatski i talijanski jezik, povijest, zemljopis, etiku i sociologiju, a dodala bih, i etnologiju i antropologiju.