Utopija i određena negacija

Pojam utopije danas izaziva podijeljena tumačenja. Ipak, umjetnička djela iz različitih povijesnih i kulturnih konteksta ustrajno izražavaju želju da svijet bude drukčiji, dok istodobno priznaju nemogućnost da se ta želja potpuno ostvari. U tome smislu, ona nude ono što Horkheimer i Adorno nazivaju „određenom negacijom“ svijeta u kojem su nastala – sposobnost da u njegovim proturječjima prepoznaju mogućnost mišljenja nečega drugog. Takva se negacija može očitovati u različitim oblicima: u Shakespeareovu propitivanju utopijskog ideala, u introspektivnim krizama Thomasa Buddenbrooka, u Rilkeovoj i Donneovoj poeziji ili u stihovima Nine Simone i Nicka Cavea, gdje estetski privid razotkriva lažnost onoga što ideologija prikazuje stvarnim. Razumijevanje toga procesa ključno je za budućnost humanističkih znanosti, jer u vremenu kada se refleksivno mišljenje sve češće podvrgava logici „velikih podataka“ i mrežne povezanosti, književnost i umjetnost još nude prostor za drukčije promišljanje svijeta. Upravo kroz svoju „slabost“ – kroz estetiku nesavršenosti, fragmentarnosti i neostvarenosti – one potvrđuju mogućnost mišljenja koje se ne miri s postojećim.