Zamišljene Drugosti

Rad preispituje revolucionarnu tvrdnju Benedicta Andersona u knjizi “Nacija: zamišljena zajednica” (1991 [1983]), a u svjetlu recentnih sagledavanja postimperijalizma. Nakon preispitivanja Andersonova poimanja carstava i imperijalnog naslijeđa kao aspekata njegove argumentacije o “modularnom” nacionalizmu, predlaže se komplementarni koncept “zamišljenih Drugosti”. Temelj konceptu čine teorije antagonizma i agonizma, Carla Schmitta i Chantal Mouffe, koje potkopavaju pretpostavke liberalne demokracije. Argumentacija rada temelji se i na Weberovim idealnim tipovima te se razlažu četiri idealna tipa “zamišljenih Drugosti”: bliski neprijatelji, povijesni neprijatelji, civilizacijski neprijatelji i geopolitički neprijatelji. Svaki od tih oblika Drugosti i neprijateljstva ilustriraju se primjerima, poglavito iz Bosne i Hercegovine i Turske. Bliski neprijatelji oslikavaju Freudovu ideju “narcizma malih razlika”; povijesni neprijatelji izlika su za odbacivanjepluralizma u sadašnjosti; civilizacijski neprijatelji pretpostavljaju prostorne i vremenske datosti koje prkose pomirenju; geopolitički neprijatelji preoblikuju druge nesnošljivosti, posebno postimperijalna neprijateljstva, kao rasjede međunarodnih političkih napetosti.