Estetika ružnoće – zvuk i slika ekstremne metal glazbe

Pojam ružnog kroz povijest zapadnjačke umjetnosti uglavnom se definirao u odnosu na lijepo. Naspram lijepoga, uzvišenog, korisnog, ispravnog, moralnog stajalo je ružno, pogrešno, čudovišno, zazorno i nemoralno. Sredinom 19. stoljeća, estetika ružnog konačno dobiva centralno mjesto u procesu proučavanja, i to u utemeljujućoj studiji Estetika ružnog Karla Rosenkranza (1853.). Nakon toga, a pogotovo s prelaskom u 20. stoljeće, ružno počinje značajnije figurirati i u glavnim tokovima umjetnosti, ali i u filozofskoj i estetičkoj misli. Ovaj članak istražuje upravo koncept i estetiku ružnog u jednom suvremenom glazbenom obliku, globalnom fenomenu ekstremne metal glazbe, koji se počinje formirati osamdesetih godina 20. stoljeća, a razvija se sve do danas. Cilj je teksta da se ispita način na koji se ružnoća materijalizira, oblikuje i percipira u ekstremnoj metal glazbi, koja slovi za najradikalniji skup podžanrova metala u diskurzivnom, vizualnom i zvučnom smislu.