Spomen-obilježja stradanja Drugog svjetskog rata na teritoriju bivše Jugoslavije – između zaborava i estetizacije

Rituali komemoracije događaja iz prošlosti, spomen-obilježja,sjećanje i proizvodnja kolektivnoga pamćenja u zajednici – nužno su dioideološke proizvodnje državnih politika.Spomenici koji su obilježavali borbu protiv fašizma iz Drugogasvjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije danas su zaboravljeni,propadaju prepušteni prirodnom odumiranju. Izgrađeni prije samo jednegeneracije, u vrijeme drugoga političkog sustava, danas gube ulogu uformiranju sjećanja – novoj su generaciji nerazumljivi, više joj ne govore –eksponenti su sustava koji više ne postoji. Nepristupačnost i ruševno stanjedodatno su ih odvojili od prakse obilježavanja. Pored toga, povukli su jedandavni talog neprerađenih teških osjećaja naroda s bivših jugoslavenskihprostora, postali su meta uništavanja, i time demontiranja narativa, svedo zaborava.U fokus društvenoga zanimanja u suvremenosti dospijevaju nazačudan način – kroz remedijaciju u fotografiji i estetizaciju, koja njihovostanje fizičke degradacije predstavlja kao vrijedna umjetnička djela, čistuskulpturu. U novijoj dokumentaciji njihovo izvorno značenje prekrivenoje činom destrukcije koji je nad njima proizveo novi upis. Zatečeno stanjeruina, lišeno obnove, dvostruko upisuje u sjećanje – kao obilježje kojim semože razriješiti traumatična sjećanja iz vremena nastanka i danas.Rad pokušava utvrditi dinamiku propadanja spomeničke baštine izaborava događaja s kojima je ona povezana te razvezivanje od osnovnogaznačenja, ali i rehabilitaciju i potrebu za jednim istinskim „nikada više“.