Neizbor ustavnih sudaca u suvremenoj hrvatskoj političkoj praksi

Funkcionalno i pravodobno provođenje postupka imenovanja sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske sve je češće i izraženije breme hrvatske ustavne zbilje koje postoji kao još jedan u nizu (nus)produkata kontinuiranog provođenja nekonsenzualne, jednostranačke (parlamentarne) politike. Tako je predmetna procedura svedena na čin puke političke trgovine, bez poštivanja općepriznatih uzusa svojstvenih suvremenim demokracijama te se uspješno okončanje postupka čini bezrezervno ovisnim o aktualnoj političkoj klimi. Vrhunac toga dosegnut je krajem 2024. godine kad je u Hrvatskoj nastupila četrnaesterosatna ustavna kriza prouzročena privremenim nekompletiranjem novog saziva Ustavnog suda, a koja dodatno biva obilježena stanovitim Izvješćem Ustavnog suda kojim su suci na odlasku samostalno produljili vlastiti mandat, usvojivši pritom suspektno tumačenje članka 126. Ustava Republike Hrvatske. U ovome se radu najprije osvrće na postojeću ustavnu praksu Hrvatskog sabora u svezi s provođenjem izbora ustavnih sudaca te se zapažaju i opisuju postupovne neustavnosti u tom smislu. Potom – u središnjem dijelu rada – kritičkom i doktrinarnom analizom osporava se ustavnopravna vrijednost i osnovanost predmetnog Izvješća Ustavnog suda s kraja 2024. godine te se pokušava obrazložiti razmjer opasnosti potencirane takvim ustavnim ophođenjem. Tako se, između ostalog, ističe prigovor (pravnog) nepostojanja dotičnog Izvješća, njegova argumentacijska neutemeljenost i nelogičnost te, u konačnici, propust potpunog sprečavanja nastupa ustavnokriznog stanja. Na kraju, autor podsjeća na nužnost postojanja političke konsolidacije pri provođenju ovakvog ustavnog postupka, kao i na obvezu Ustavnog suda da svojim pravno legitimnim (i legalnim) djelovanjem brine za cjelovitost i vitalnost ustavnopravnog poretka.