PJESMARICA "HORVATSKE POPEVKE SVETSKE" (1814) ZAGREBAČKOGA KANONIKA I JEZIKOSLOVCA MARKA MAHANOVIĆA

S obzirom na činjenicu da je ostala sačuvana pretežito u rukopisnim pjesmaricama, danas je kajkavska ranonovovjekovna lirika nepoznata i nedovoljno istražena. Kako su pjesmarice u dosadašnjoj književnoj historiografiji rijetko analizirane u cjelini, promatralo ih se uglavnom na osnovi pojedinih pjesama kojima se nastojalo utvrditi autorstvo i koje su višekratno objavljivane u različitim izborima. Rad će se usredotočiti na dosad neistraženu rukopisnu pjesmaricu "Horvatske popevke svetske" (1814), jezikoslovca i svećenika Marka Mahanovića, koja se čuva u Odsjeku za etnologiju HAZU, a rezultat je okružnice biskupa Maksimilijana Vrhovca iz 1813. kojom je pozvao svećenike svoje biskupije na skupljanje hrvatskog jezičnog blaga. U radu će se opisati pjesmarica te će se pažnja usmjeriti na pojedine pjesme rukopisa koje su se u kajkavskoj sredini prenosile u različitim inačicama, što govori o njihovoj popularnosti, ali i o činjenici da su se zbog dugotrajne cirkulacije zasigurno i mijenjale. U kajkavskim su se pjesmaricama pjesme prepisivale kao anonimne te se za kategoriju autorstva nije marilo, pri čem iznenađuje sastavljačevo atribuiranje pojedinih pjesama, među ostalim, Janku Draškoviću, Ivanu Franju Čikulinu i Josipu Keresturiju. "Horvatske popevke svetske", kao i brojne kajkavske rukopisne pjesmarice, sadržavaju i napitnice, kulturno-povijesnog značenja, a zanimljivost predstavljaju i pjesme duhovno-religiozne naravi, intimnoga karaktera, stilizirane za bogoslovsku pozornicu.