METATEKSTUALNOST U PRIGODNOM PJESNIŠTVU SLAVONSKIH KNJIŽEVNIKA S POČETKA 19. STOLJEĆA

U radu se analiziraju metatekstualni postupci u prigodnom pjesništvu slavonskih književnika prvih desetljeća 19. stoljeća. Raščlamba se temelji na tezi da se prigodnice ne iscrpljuju u svojim pragmatičkim funkcionalizacijama, nego da metatekstualnost predstavljala vid diskurzivnoga (samo)definiranja i (samo)reguliranja književnosti. Metatekstualnim razmatranjima o statusu književnosti, kreativnim potencijalima, pjesničkom nadahnuću i kulturnom mecenatstvu skretala se pozornost na pjesnički tekst kao jezični artefakt i na njegove potencijalne estetske vrijednosti. Uz afirmaciju slavonskih književno-kulturnih posebnosti u prigodnicama se također promicala ideja o slavonskom regionalnom identitetu kao jednoj od sastavnica hrvatskoga (ilirskog) jezično-kulturnog identiteta. Na taj je način slavonsko prigodno pjesništvo prvih desetljeća 19. stoljeća odigralo ulogu u poticanju procesa nacionalizacije i autonomizacije hrvatske književnosti.