PIJERKO BONA KAO OGLEDALO VREMENA

Dubrovačkog književnika Pijerka Bonu Lukovića (1788–1846), dramskog pisca koji je napisao tridesetak drama na hrvatskome jeziku, od čega je sačuvano 27, dvije drame na talijanskome te nešto proznih i pjesničkih "mrvica", Kombol svrstava među posljednje izdanke staroga Dubrovnika, zajedno s još nekoliko dubrovačkih književnika tog doba. Njegov je dramski rad tematski i postupcima oslonjen na književnost 18. stoljeća, ali je u njemu i dosta elemenata romantizma, protorealizma, bidermajerskog ugođaja, a tek se u novije doba uočava da je i jedan od rodonačelnika didaktičkog pučkog igrokaza štokavskog idioma. Uzore je tražio u opusima Molièra, Goldonija i Maggija, a moguće da je na njega utjecala lateralno i Kotzebueova dramaturgija. Gaj mu je čak nudio mjesto u Zagrebu, nešto poput dramaturga ili intendanta nacionalnog kazališta koje se tek imalo uspostaviti, vidjevši u njemu sponu između dubrovačke tradicije i novorođena nacionalnog središta, u kome je Bona, kao istaknuti kulturni djelatnik, trebao imati značajniju ulogu. Ovaj poziv Dubrovčanin nije prihvatio, imajući u planu osnivanje putujuće kazališne družine izrazito prosvjetiteljske tematike i, po njegovim zamislima, prosvjećujuće namjene. Gaj i Babukić njegov su dubrovački idiom prilagođavali onodobnom standardu zagrebačke škole. Našavši su usred povijesno kaotičnih događaja u geopolitički razmrvljenu nacionalnom prostoru, Pijerko Bona dospio je pred vrata preporodne modernizacije i integracije, ali i ostao pred njima.