"NAPUTCHENYE ZA HORVATZKI PRAV CHTETI I PISZATI": PRVI KAJKAVSKI PISMOVNIK

Rad se bavi udžbenikom "Naputchenye za horvatzki prav chteti i piszati" (1808), prvim jednojezičnim pravopisom kajkavskog književnog jezika, koji istodobno predstavlja i prvi kajkavski pismovnik. U radu je težište stavljeno na "Pridavek", dio udžbenika koji se dosad u literaturi promatrao ponajprije kao zbir primjera namijenjenih primjeni propisanih slovopisnih i pravopisnih pravila. Radom se pokazuje da "Pridavek" predstavlja zaseban tip udžbenika poznat kao pismovnik. Riječ je o tipu udžbenika kojim su se, uz početnice, pravopise i krasopisne priručnike, krajem 18. i početkom 19. stoljeća poučavali sadržaji materinskog hrvatskog jezika u narodnim školama. Pregled udžbenika namijenjenih nastavi hrvatskog jezika smješta se u normativni okvir prosvjetne reforme koja započinje 1770-ih. Budući da se isti udžbenički naslovi u predstandardnom razdoblju nerijetko usporedno objavljuju na štokavskom i na kajkavskom književnom jeziku, u radu se prvi kajkavski pismovnik usporedno sagledava sa štokavskim pismovnikom iz 1780. Analiza tih dvaju udžbenika pokazuje da neovisno o slabim učincima, kako historiografska literatura uvriježeno ocjenjuje učinak terezijanske prosvjetne reforme u hrvatskim dijelovima Monarhije u prvim desetljećima postojanja javnog državnog školskog sustava, već početkom 19. stoljeća dolazi do proširenja pojma pismenost, koji počinje podrazumijevati i osnove sastavljanja pisanih tekstova.