MAĐARSKO-HRVATSKI SPOR OKO JEZIKA (ZAŠTO HRVATSKI NIJE POSTAO SLUŽBENI JEZIK 1790. GODINE?)

Mađarski pokret za legalizaciju materinskog jezika koji se pojavio u vrijeme Josipa II. izvorno nije bio političke naravi, ali je u konačnici to postao i doveo je do ozbiljnog poremećaja hrvatsko-mađarskih odnosa. Ugledni pisci toga doba žalili su se da je mađarski jezik zanemaren i da ga aristokracija gotovo više ne govori. Naime, službeni jezik bio je latinski, komunikacija s dvorom odvijala se na njemačkom, a jezik diplomacije bio je francuski. Pitanje utvrđivanja službenog jezika spadalo je među hrvatska municipalna prava, pa je time objašnjiv otpor uvođenju mađarskog jezika. Osim toga, smatrali su ga manje vrijednim, neki čak i nedostojnim u usporedbi s latinskim ili francuskim ili njemačkim jezikom. Stoga je pokret za očuvanje i uzdizanje mađarskog jezika bio većim dijelom usmjeren protiv tog mišljenja, ali općenito protiv stava mađarske aristokracije i hrvatskih nuncija da je latinski jedini ustavni jezik. Predvodnici pokreta bili su društveno niže rangirani književnici i srednjoškolski profesori bez ikakvih funkcija i političkih ambicija. Njihova inicijativa izvorno nije bila usmjerena protiv drugih nacionalnosti, niti im je bila namjera nametnuti mađarski jezik, iako će kasnije cijeli pokret postati asimilatorski. Tako je kulturni pokret dobio političke konotacije. Nešto slično dogodilo se nekoliko desetljeća kasnije u Hrvatskoj kada je hrvatski narodni preporod prerastao u protumađarski ilirski pokret.