Društveni ugovor kao scenski čin

Ako državna vlast proizlazi iz volje naroda koja je shvaćena kao nedjeljiva, kakonarod kao izvorišni politički subjekt može svoju moć vršiti na institucionalnorazdijeljen način kakav pretpostavlja moderni konstitucionalizam? U pokušajuda razriješi ovaj paradoks konstitutivne vlasti, suvremena se ustavna teorijaperiodično vraća kanonskom tekstu Rousseauova Društvenog ugovora.Ovaj rad nastoji pokazati kako Rousseauova teorija teatralnosti, izloženau njegovoj javnoj polemici s Jeanom d’Alembertom, može doprinijetidinamičnijem razumijevanju koncepta konstitutivne vlasti unutar Rousseauovekontraktualističke teorije. Reevaluacija ključnog argumenta Društvenogugovora u svjetlu Rousseauova šireg filozofskog opusa pokazuje kakokonstitutivna vlast, za koju Rousseau tvrdi da prethodi konstituiranoj vlasti,postoji isključivo u obliku retroaktivne teatralne narativizacije te se, kao takva,odnosi isključivo na kreativnu sposobnost zajednice da sama sebi kontinuiranopredočuje vlastiti simbolički univerzum, odnosno postoji samo unutar onogašto je Robert Cover nazvao nomosom. Za Rousseaua, da bi takvo kolektivnopredočavanje bilo uvjerljivo, ono mora efektivno prikriti svoj kazališniinstrumentarij i lažno se prikazati kao ono što nije i što nikada ne može biti –mora se pojaviti kao javni festival neposredne demokracije.