Pristupanje Europske Unije Konvenciji za zaštitu ljudskihprava i temeljnih sloboda

Mogućnost pristupanja Europske unije (EU) Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP) predmet je rasprava već više od četiri desetljeća. U početku je Sud Europske unije (Sud) u Mišljenju 2/94 zaključio da EU nema nadležnost za pristupanje EKLJP-u. Međutim, to se promijenilo Ugovorom iz Lisabona, koji je izričito dodijelio EU-u nadležnost za pristupanje, pa čak i nametnuo formalnu obvezu da to učini. Ta odredba Ugovora potkrijepljena je Protokolom br. 8, koji predviđa određena ograničenja, uključujući zahtjev za očuvanjem posebne prirode EU-a, osobito njegove pravne autonomije. S druge strane, Protokol br. 14 uz EKLJP uveo je stavak 2. u članak 59., čime je omogućeno pravno pristupanje EU-a Konvenciji. Nakon tih događaja izrađen je početni Nacrt sporazuma o pristupanju (NSP 2013.) te je podnesen na ocjenu Sudu u skladu s člankom 218. stavkom 11. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). U Mišljenju 2/13 Sud je utvrdio da je ta verzija sporazuma u suprotnosti s temeljnim načelima prava EU-a, osobito s njegovom autonomijom. Nakon toga Europska komisija počela je s rješavanjem različitih prigovora koje je Sud iznio, a u ožujku 2023. postignut je dogovor o revidiranom Nacrtu sporazuma o pristupanju EKLJP-u. Cilj članka je pružiti pregled razvoja procesa pristupanja EU-a Konvenciji, analizirati aktualno stanje te prikazati glavne zapreke koje i dalje stoje na putu konačnom dovršetku tog procesa.