Položaj djeteta između primarne i udomiteljske obitelji u Republici Hrvatskoj

Svako dijete ima pravo na život u obitelji koja mu pruža sigurnost te poticajne uvjete za rast i razvoj. Kada nepovoljne okolnosti rezultiraju izdvajanjem djeteta iz primarne obitelji, najadekvatniji oblik alternativne skrbi kojim se osigurava obiteljsko okruženje u pravilu je smještaj u udomiteljsku obitelj. Već sama mjera izdvajanja djeteta iz obitelji iziskuje nužnost, što znači da se, sukladno načelu razmjerne i najblaže intervencije u obiteljski život, ni jednom drugom, blažom mjerom, ne može zaštititi djetetova dobrobit. Smještaj djeteta u udomiteljsku obitelj podrazumijeva i provođenje odgovarajućih mjera u odnosu na primarnu obitelj, kojom ona postaje aktivni sudionik rješavanja nastalih poteškoća. Time se očituje i uloga socijalnog rada s obitelji kojim se omogućuje djetetov povratak u sigurno obiteljsko okruženje ili posvojenje, kao ultima ratio. Udomiteljstvo rezultira djetetovom „podijeljenošću“ između dvije obitelji tako da iz perspektive prava udomitelji ostvaruju svakodnevnu skrb o djetetu, dok roditelji u pravilu ostvaruju roditeljsku skrb u preostalom dijelu, osobne odnose s djetetom, te prije svega, zastupaju dijete. Ta podijeljenost nerijetko rezultira poteškoćama u praksi udomiteljstva. Kako bi se postigao jedan od mogućih ciljeva udomiteljstva – povratak djeteta u primarnu obitelj, hrvatski zakonodavac balansira djetetov položaj između dviju obitelji, vodeći se načelom najboljeg interesa djeteta. Cilj je ovoga rada prikazati položaj djeteta između primarne i udomiteljske obitelji u Republici Hrvatskoj. Autor stoga analizira odredbe Zakona o udomiteljstvu i Obiteljskog zakona, mehanizme socijalnog rada s obitelji, dostupne statističke podatke i izvješća vezane uz udomiteljstvo te značaj posvojenja u slučaju dugotrajnog udomiteljstva. Zaključno, navode se de lege ferenda smjernice radi unapređenja udomiteljstva za djecu u Hrvatskoj.