Urbana naracija u službi legitimacije službenog diskursa o ratu u Hrvatskoj

Na temelju analize imenovanja javnih površina u Zagrebu, rad istražuje način na koji se reproducira službeni narativ o Domovinskom ratu, kodificiran Deklaracijom o Domovinskom ratu iz 2000. godine. Teorijski okvir polazi od koncepta nacionalizma svakodnevice prema kojem stalna prisutnost nacionalnih simbola u javnom prostoru oblikuje kolektivnu percepciju nacije kao neupitne i prirodne. Tijekom devedesetih godina u Zagrebu gotovo nije bilo ulica, trgova i parkova čija su imena bila vezana uz Domovinski rat, 2000-ih godina i dalje su bila razmjerno rijetka, dok se intenzivnije upisivanje rata u gradski pejzaž, osobito imena ratnih veterana, javlja nakon 2013. godine. Premda su imena veterana najbrojnija, simbolički najvažnija mjesta pripadaju političkom vrhu (Franjo Tuđman, Gojko Šušak), čime se oblikuje hijerarhija unutar službenog narativa. Na taj način urbani prostor Zagreba funkcionira kao materijalizacija deklaracijskog pamćenja rata – potiče ideološku homogenizaciju i učvršćivanje nacionalnog konsenzusa, dok ujedno marginalizira alternativne interpretacije i ograničava vidljivost nekanonskih glasova.