Između adoracije i ikonoklazma

U ovome se radu autor bavi problematikom poimanja slike u kršćanstvu te njezinoj važnosti u liturgiji i pobožnosti. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo religija koja je prihvaćala ulogu i važnost slike u prenošenju radosne vijesti. Brojne se slike i ilustracije već od početaka Crkve mogu pronaći u prostorima koji su bili prilagođeni za održavanje liturgije. Odnos prema slikama u kasnijim se razdobljima mijenjao te je nerijetko uz teološke imao i političke konotacije. Najžešći je sukob nastupio u 8. stoljeću kada je strah od slika doživio svoj vrhunac. U srednjem vijeku slike su također bile važna sastavnica liturgijskih slavlja, a novi je val ikonoklastičkih tendencija nastupio s reformacijom. U ovome će se članku analizirati odnos povjesničara umjetnosti Hansa Beltinga prema kultnoj ulozi slike u srednjem vijeku i njezinu značenju za vjernike. S druge strane pokazat će se na koji su način crkveni oci nastojali teološkim argumentima sačuvati vjerodostojnost slika i obraniti ih od vrlo snažnih ikonoklastičkih napada, ali ih i sačuvati od pretjeranoga vjerničkoga obožavanja.