Experiences and Attitudes Towards the Inclusion of Children with Autism Spectrum Disorder/Iskustva i stavovi prema inkluziji djece s poremećajem iz autističnoga spektra

Abstract Inclusion of children with Autism Spectrum Disorder (ASD) is a challenge in modern education, and its success depends on the attitudes of teachers, teaching assistants, parents and typically developing students in the classroom. This paper analyzes existing research to identify factors that shape the said stakeholders’ perception of inclusion, relying on Bronfenbrenner’s ecological theory, which emphasizes the interrelation between the individual and their environment. A narrative synthesis of 34 studies from Croatian and international literature was conducted, selected based on the criteria of relevance, empirical foundation and contextual adaptability. The results show that teachers with more education and experience exhibit more positive attitudes, while assistants are not often professionally trained, and they are rarely involved in lesson planning. Parents support inclusion but are concerned about the lack of adaptations and communication with teachers. Students without disabilities often have neutral or negative attitudes, but peer programs can improve them. In conclusion, improving inclusive practices requires professional development for teachers, clearer definition of assistants’ roles and better collaboration among all stakeholders. Key words: attitudes; different perspectives; education; inclusion; students with ASD ---Sažetak Inkluzija djece s poremećajem iz spektra autizma (PSA) izazov je suvremenoga obrazovanja, a njezina uspješnost ovisi o stavovima učitelja, pomoćnika u nastavi, roditelja i učenika urednoga razvoja u razredu. U ovom radu analiziraju se postojeća istraživanja kako bi se utvrdili čimbenici koji oblikuju njihovu percepciju inkluzije, pri čemu se oslanja na Bronfenbrennerovu ekološku teoriju, koja naglašava međuodnos pojedinca i njegova okružja. Provedena je narativna sinteza 34 istraživanja iz hrvatske i međunarodne literature, odabranih prema kriterijima relevantnosti, empirijske utemeljenosti i kontekstualne prilagođenosti. Rezultati pokazuju da učitelji s više edukacije i iskustva iskazuju pozitivnije stavove, dok pomoćnici često nisu stručno osposobljeni i rijetko su uključeni u planiranje nastave. Roditelji podržavaju inkluziju, ali su zabrinuti zbog nedostatka prilagodbi i komunikacije s učiteljima. Učenici bez teškoća često imaju neutralne ili negativne stavove, no vršnjački programi mogu ih poboljšati. Zaključno, unaprjeđenje inkluzivnih praksi zahtijeva stručno usavršavanje učitelja, jasnije definiranje uloge pomoćnika i bolju suradnju svih dionika. Ključne riječi: inkluzija, obrazovanje, različite perspektive, stavovi, učenici s PSA